Kina kao država ima dugu tradiciju, a prvi pisani tragovi o kineskoj državi mogu se naći od pre 4000 godina. Kina je tokom svoje duge istorije skoro uvek bila samostalna i sama sebi dovoljna, što je omogućilo kineskom narodu posve specifičnu kulturu i tradiciju. Veoma je teško odabrati reference koje bi ovaj narod opisale na pravi način, ali neke od njih su konfučijanizam, toizam i budizam.

Konfučijanstvo je bilo i ostalo jedna od najvažnijih i najuticajnih škola mišljenja u Kini, a kasnije se uticaj te škole osetio i preneo na celu Aziju. Školu, koja je bila prva privatna škola u Kini, je osnovao mislilac Konfučije. Zanimljiv je podatak da iako njegovu zaostavštinu čine četiri velika dela, samo je jedno delo pod nazivom Letopis države Lunjegovo delo, a preostale tri knjige pod nazivima Zbornik štiva, Veliko znanje i Učenje o sredini su delo njegovih učenika i njegovog unuka.

Konfučijanizam je pre kod ponašanja ili opšti pristup životu, nego religija. Najvažniji postulati konfučijanizma se ogledaju u sledećim odnosima:

  1. Odnos prema vladaru – vladar od svojih podanika očekuje apsolutnu lojalnost i poslušnost. Podanici nikada ne smeju da sumnjaju u njegove odluke, a zauzvrat on mora uzeti u obzir njihove potrebe i želje, te raditi na tome da im omogući bolji život.

  2. Odnos žene i muža – muž vlada svojom ženom, poput Boga koji vlada ljudima. Žena mora biti verna i poslušna, i ima obavezu da služi sinove svoga muža. Muž zauzvrat ima obavezu da svojoj ženi obezbedi sve što joj je neophodno za život.

  3. Odnos roditelja i dece – deca moraju biti poslušna i bez pogovora slušati svoje roditelje. Roditelji moraju podizati i obrazovati svoju decu, a deca se moraju brinuti o svojim roditeljima u starosti, voleti ih i poštovati.

  4. Odnos mlađih prema starijima – mlađi naraštaji moraju poštovati starije zbog njihovih godina i starosti, i ovaj postulat je ključni element konfučijanske etike.

  5. Odnos prijatelja prema prijatelju – ovo je jedini odnos u okviru konfučijanizma gde vlada jednakost. Prijatelji treba da su iskreni, lojalni i spremni da pomognu jedan drugome. Neiskrenost među prijateljima nije dozvoljena, a ako postoji zahteva kaznu.

U monografiji Interkulturni izazovi globalizacije Mića Jovanovića i Ana Langović-Milićević navode: “Osnova konfučijanske humane nauke i suština njenog moralnog kredoa ogleda se u sledećim principima. Pre svega, harmonija u društvenim odnosima,kolektivizam i saradnja u interpersonalnim odnosima, želja za učenjem i spoznajom čije su okosnice: negovanje modela ponašanja zasnovanog na humanizmu – “zen” (zhen), osećanju dužnosti i obaveza -“ji” (yi), poštovanju starijih ljudi – “siao” (xiao), odanosti – “čung” (chung), osećaj za zajednički i porodični život – “li” (li).”

1

Portret Konfučija

Iako se prvenstveno bavio etikom i filozofijom života, Konfučije se tokom svog života bavio i ekonomskom stvarnošću, u meri koja je Konfučiju odgovarala da objasni čovekovo bivstvovanje i smisao života.

Bogatstvo je recimo posmatrao kao nešto što se može steći na razne načine, ali može opstati samo ako je stečeno u skladu da moralnim načelima. Takođe, smatrao je da i onaj koji je siromašan, mora biti zadovoljan stanjem stvari u svom životu, jer je tako unapred predodređeno.

Konfučije je smatrao da se proizvodna delatnost mora obavljati, pri čemu se ne sme ograničavati privređivanje ljudi. Naime, proizvodnja zavisi prvenstveno od uslova koji postoje u prirodi, a moć prirode deluje nezavisno od čoveka. Ukoliko bi postojali dodatni otežvajući elementi, osim prirode, stanovništvo a potom i država ne bi napredovali. Smatrao je, pored toga, da učeni ljudi ne treba da se bave poljoprivredom i zanatstvom, ali mogu trgovinom.

Interesantno je da je u njegovim delima zabeležen i problem nejednake raspodele bogatstva u društvu. Iako ga je uočio, nije dao konkretne predloge kako da se ono reši. Stoga se može reći da je po njemu neravnomerna raspodela bogatstva u društvu prirodna. Smatrao je da bogati treba da budu podjednako bogati, kako se ne bi stvarali međusobni sukobi, a oni koji su siromašni moraju da prihvate tako stanje stvari kakvo jeste.

Zanimljivo je da jedno od konfučijevih načela koje je imalo velikog uticaja na kinesku ekonomiju bilo načelo štednje. Po njemu štednja je neophodna, a porezi koje država uzima moraju biti niski. Zalagao se za niske poreze, jer je shvatao da ukoliko država previše uzme od svog stanovništva, onda se ne može dalje ulagati u proizvodnju, a poizvodnja koja ne napreduje znači i loše napredovanje države.

Kroz deo rada koji se bavi specifičnim karakteristikama kineskog menadžmenta, biće data još neka objašnjenja konfučijanizma, koja su uticala kako na svakodnevni život ljudi u Kini, tako i na poslovnu praksu.

Taoizam jeste religija, ali je poput konfučijanizma i filozofija života. Osnivačem taoizma smatra se Lao Cu (Lao Tzu) koji je živeo negde oko 600 godina pre nove ere. Kao osnova učenja taoizma uzima se knjiga Put i njegova snaga. U centru taoističkog učenja je put, koji ima više filozofskih značenja poput puta života ili puta univerzuma.

Lao Cu je smatrao da ljudi treba da žive u harmoniji sa prirodom. On je naglašavao važnost jednostavnog života i održanje ravnoteže sa prirodom, pri čemu se nije slagao sa Konfučijevim uverenjem da su u jednom društvu najvažniji snažna porodica i država. On nije verovao u zakone i poučavao je da je najbolji način života ne preduzimati nikakve snažne, protivprirodne akcije.

2

Kamena statua Lao Cua u Fudžijan provinciji, koja je nastala tokom perioda vladavine dinastije Song (960-1279)

Tri osnovna načela (dragulja) u taoizmu su saosećanje, poniznost i umerenost. Taozam je u svetu najprepoznatljiviji po simbolu jinga i janga. Toizam pored ostalog promoviše i uspostavljanje harmonije sa prirodom, spiritualnu besmrtnost, postojenje vrlina kao i samorazvoj. Upražnjavanje taoizma podrazumeva primenu meditacije, feng šuija, proricanje sudbine i čitanje i ponavljanje knjige Put i njegova snaga.

Pod uticajem Kulturne revolucije, taoizam je izgubio na snazi koju je nekad imao, ali se danas i dalje praktikuje u Kini. Nije neuobičajeno da ljudi u isto vreme praktikuju taoizam i konfučijanizam, ili toaizam i budizam ili budizam i konfučijanizam. Kada se izjašnjavaju na popisima koje su religijske veroispovesti, uobičajeno se kinezi izjašnjavaju za onu praksu koja je njima samima najbliža.

Budizam je religija koja je nastala pre oko 2500 godina, a njen osnivač je Sidartha Gautama (Buda). Po brojnosti sledbenika to je četvrta religija u svetu, sa više od 300 miliona vernika. U Kinu je budizam došao u prvom veku, ali je procvat ove religije zabeležen za vreme dinastije Tang (618-907. godine n.e.).

3.jpg

Statua Bude u provinciji Hainan (statua je visoka 108m i jedna je od najvećih statua Bude u svetu)

Budizam predstavlja duhovni put spoznaje, a glavne vrline u okviru budizma su mudrost i samilost. Celokupno postojanje, rađanje, starost, bolesti ili smrt su po budizmu patnja. Da bi se čovek oslobodio patnje, potrebno je da pređe u nirvanu. Budina nirvana je oslobođenje od postojanja, tj. to je stanje kojim se završava staza patnje i bola u ovom životu. Napori za dostizanje nirvane su bazirani na visoko etičkom kodeksu, Osmostrukoj stazi. Osmostruka staza se postiže kroz osam etapa visoko moralnog kodeksa, pri čemu je prva etapa u stvari uputstvo za dobronamerno ponašanje ljudi prema svim živim bićima, a ostalih sedam etapa se bazira na meditaciji i disciplini.

S obzirom na to da su neka učenja budizma bila u suprotnosti sa konfučijanizmom, budističke knjige su provođene na drugačiji način nego što je bilo napisano, kako bi bile više u skladu sa konfučijanizmom. Budizam u Kini ima tri glavne sekte: kineski, tibetanski (lamaizam) i Pali (Bariski) budizam.

Komunizam je doveo do smanjenja broja pripadnika ove religije, ali se njihov broj danas povećava. Takođe, jedan broj kineza koji je živeo izvan Kine je nastavio da praktikuje ovo učenje.